Cijeli život slušamo kritike naših roditelja i starijih generacija. Po njihovim pričama mi smo generacija osuđena na propast, apsolutno smo izgubljeni i nema nam spasa. Sve što radimo je kaotično i destruktivno. Možda bi trebalo malo bolje analizirati situaciju.
Naši roditelji su poslijeratna generacija ili poznatiji kao „Baby boom“ generacija. To su svi rođeni do 1960 ili 1965, nisam siguran. Sve generacije koje su došle nakon njih su počeli odbijati tradicionalni odgoj i norme. Tako mnogi generaciju od 1960 do 1965 (neki čak i 1970) zovu Generacija X. Zašto? Jer su oni prvi počeli stvarati probleme. Osim što su odbijali tradicionalno ustrojstvo nametnuto od prijašnjih generacija počeli su stvarati svoje nove putove i alternative. Tako su nastali hipiji i punk, te mnogi drugi buntovni pokreti s jedinim ciljem rušenja tradicionalne piramide. Dali su im oznaku X jer nisu znali što s njima. Dok u ovom dijelu svijeta komunizam nije davao puno mjesta za stvaranje prevelikog bunta protiv društva, a posebno protiv vlasti, kod nas je to prošlo manje zamijećeno. Nakon te slavne generacije koja je danas na svjetskoj vlasti očekivalo se da će tako biti i s ostalima. Naša generacija osamdesetih ili opet drugim nazivom MTV generacija pokazala se kao totalno mutava i pasivna. Ne samo da nam se neda dizati revolucije i raditi promijene, nama se neda ništa! Ako su X mislili da ćemo nastaviti rušiti tradicionalne sustave, a Baby boomeri mislili da ćemo nastaviti s tradicijom onda su se gadno zavarali… nas iskreni ne dira ništa. Niti nam se da išta raditi, niti nam se da išta prihvaćati. Naravno to ubija naše roditelje. Koliko puta samo čuli: „Kad ćeš poduzeti nešto u svom životu?“. Evo odgovora: Već ste vi sve poduzeli i mi čekam da se makete s scene da bi počistili vaš nered! Ja mislim da samo mi odlična generacija puna potencijala. Naše vrline će izaći na vidjelo kad društvo, mediji i roditelji prestanu vršiti spontani pritisak na naše razmišljanje. Toliko nam nameću svoje mišljenje da namjerno odbijamo i dobre i loše savjete.
Pitam ja njih „Zašto mislite da je vaš sustav u kojem ste odrasli dobar?“. To je pitanje i jednima i drugima. Jesu li krave koje ste dojili i konje koje ste tjerali na pašu od vas učinili bolje ljude? Jesu li neki novi valovi koje ste stvorili danas živi? Zna li neko živog hippija, a o punku da ne govorim. U biti cijeli život su brojali kako će svojoj djeci omogućiti bolji život nego što su oni imali, a sad nam stalno govore: „Lako je vama“. Hvala Bogu da nam je lako, ali prestanite strati o tome kako nam je lako. Dajte nam malo mira da sad mi nešto stvorimo. Ako ste vi bili u braku s 22 godine, ne moram i mi. Ako si tjerao krave i kopao kanale, ne moram i ja. Ako si bio super učenik i super student, ne moram biti i ja. Ono što moram biti je jednostavno „svoj ja“, a ne izljev vaših frustracija jednog prošlog vremena.
Sve ćemo stići, sagradit ćemo nove mostove, stvorit ćemo svoje potomstvo, svoju glazbu, svoje kanale ćemo kopati (za dojenje krava nisam siguran), ali bez pritiska i dead linea. Kako bi moj prijatelj rekao: Leđero… kam ti se žuri. Ovaj život je pozornica, na njemu nastupamo, ajmo odglumiti svoje uloge što bolje možemo, onako spontano bez pritiska…
[ 16.12.2007 ]
|
NAZAD
